Svi smo mi glasnici promukloga glasa

Aitrach

U trenutcima agonije
Ponestaje mi svjetla
U trenutcima boli
Nedostaje mi inspiracije
Da napišem što mislim
Da kažem što želim
Da se izrazim pravilno
Da se ponašam iskreno
Ponestaje mi svjetla
Da mi pokaže put
Put koji moram proći
U trenutcima agonije
Obraćam se tebi
U nadi
Da ćeš biti moje svjetlo
Da ćeš biti moj put
Da ćeš biti moja sreća
Jedino tebi vjerujem
Jedino ti me vodiš
U trenutcima agonije

ja sam čovjek kojemu je više stalo do drugih, nego do same sebe...i uvijek mi je na prvome mjestu usrećiti druge, a kasnije gledam kako sebi pomoći...

kako jednoj osobi reći da ju ti zapravo ne voliš i da ju jednostavno ne možeš podnjeti, kako kada bi to rastužilo sve...i mene i tu osobu i moje prijatelje i sve znane i neznane...kako kada zapravo postoje trenutci u kojima se mogu kontrolirat i slušat tu osobu...i ne želim nikaga povrijediti

ja sam čovjek bez snage da krene još jednom, ja sam sanjar koji je sanjao samo s jednom ženom, ja sam kockar bez sreće, ja se bojim, ja te molim, idi sad, ne gledaj me tako,o, i ne ljubi me više...volim ovu BD pjesmu

ja sam trenutno jako tužan čovjek jer su mi oduzeli jednu tj. dvije stvari bez koje ja ne mogu živjeti...tjelesnu aktivnost tj. tjelesni i odbojku...i to sve zbog glupih tetiva u ramenu/nadlaktici...i zapravo ne znaju što mi je, la bitno da ja sjedim na klupi do kraja školske godine il dok se ne izlječim

ja ne volim pisat postove

ja ne volim msn, zaglupljuje me...dosad sam cijelo vrijeme bila appear offline, odsad ni to...jednom dnevno ću provjerit imam li mailova, ali to mogu i direkt prek hotmaila

ja ne volim trošit novce na glupe sendviče i sokove koje jedem/pije tek toliko...da mi nije dosadno

ja idem spavat samo zato što mi je dosadno

Miruj!


Moji postovi mi sve više liče na nekićeve...jebote na šta sam ja spala...odnosno ovi prije su ličili na nekićeve...


On čini me sretnom...

lijepo je to kad dođeš doma i čeka te ručak, čeka te nasmješena mama, (nadaš se) budan tata, a i razbu je tu negdje...nemoraš gotovo ništa raditi, jer mama i tata su tu...naravno da im PONEKAD pomogneš...odeš u dućan, staviš veš sušiti ili opereš suđe...ali samo kad mi oni kažu što da učinim...zaista ponekad...i imaš za sebe pol sata- sat...jednostavno da si sama sa sobom...raspraviš sve što imaš za raspraviti...učiniš nešto za sebe...
ja zaista nisam spremna odrasti u roku od mjesec dana, te svaki dan za cijelu obitelj kuhati ručak, pospremati za vidno umornu i iscrpljenu mamu, za pospanog tatu, te za buraza koji ,ako je doma, spava...svaki dan stavljat veš prati, sušit i poslije ga pobrati, odlaziti u dućan(nekoliko puta dnevno), sama ići u Crkvu, i voditi sestu barem jednom dnevno u šetnju koja ne traje manje od sat vremena, BITI SAMA CIJELI DAN, tj. nemati s kim popričati...o bilo čemu...jednostavno svi ostali imaju nekakvoga posla...ili spavaju ili su sa sestrom...ne, ovo nije ljubomora na sestru, zaista ju volim više od ikoga na svijetu i uživam u svakome trenu kojega provedem s njom...ali ona je premala da pričam s njom...jednostavno nisam spremna raditi nešto konstantno nisam spremna prestati bit big fat ljeničina koja ništa ne uči i ništa ne radi...ljenčina koja može noću mirno spavati,a ne da sam svake noći budna do 5, te se dižem oko 9...nisam spremna biti dijete koje nekome kupuje čokoladu, jer nisam spremna prestati biti dijete koje dobiva čokoladu ili barem kinder jaje...rekla sam mami danas da ja zaista i dalje volim jesti čokoladu, samo da ju podsjetim, u slučaju da je zaboravila...nisam spremna uvijek preuzeti krivicu kada ručak ne ispadne dobro...nisam spremna sama hodati u abyss...nisam spremna biti sama kada mama i tata odu s Magdalenom doktoru ili u šetnju, a buraz je negdje vani...JA ZAISTA NE VOLIM BITI SAMA...nimalo...osjećam se kao pale sam na svijetu...zaista sam tada jako tužna...tada se nemrem nikako utješiti...em nema nikoga doma, em više nejdem na msn...društveni život tada staje...jednostavno nisam spremna...nizašto...nisam spremna, a već je prošlo više od mjesec dana...ostao sam sasvim sam, da ležim na suncu...


Gimme a little time,
Leave me alone a little while,
Maybe it's not too late,
not today, today

˝jučer ne postoji.. sutra ne postoji… ne postoji prije 5 minuta ili za sat vremena… jer ono što je bilo, toga nema i to neće više biti… ne možemo znati što će biti.. budućnost možda ne postoji, a prošlost ne možemo mijenjati… imamo samo danas… imamo samo sada… i to treba iskoristiti...˝-kažem ja i pokupim se na trening...zapravo nisam se još pokupila...bum skoro...ovoga ivana vidla sam da moram napisat 5 STVARI(!!!) koje nitko ne zna o meni...trenutno fakat ne znam kaj bih vam mogla ispričati...odnosno znam samo dvije, pa kad smislim ostalo bum objavila...



Hladno pivo
Pitala si me
˝...bitno da nešto svira za žedna uha
da nikog ne dira dok pere il kuha
da narodu skrati onih osam sati
i da lijepo stane između dvije reklame...˝

prva slika koja je slikana...

malo se proteže

cakana

stalno se grebe po licu

pokazuje da je gladna ;-)

zelena kombinacija :-)))))

lufta se malo

očito gleda nešto zanimljivo

Znaš ono kad si u jednom trenu sav nabrijan na nešto
I onda dođe netko ili nešto i upropasti sve
Mrzim te situacije,cijeli dan mi pokvare
Moraju takve situacije uvijek bit prisutne
Redovito me ubijaju u pojam

Vučem se ulicama u nadi da će sve biti bolje
Odlazim van iz ovog grada
Tako mi i treba, sama sam si kriva
Život mi je bajan i sjajan
I onda dođe netko ili nešto i upropasti sve






od ovog trenutka me nema više na msn-u, možda se koji put još javim na blogu
bježim, odlazim van iz ovoga grada
ostavljam copyright na mučna sjećanja
dosta je, zauvijek izlazim iz stada
...

Nervoza me hvata
Nepotrebna nervoza
Nemoćna sam
Ne mogu durat više
Ništa nije isto kao i prije
Nadam se da će skoro proći
Nisam više pametna
Ne znam što da radim
Nitko mi ne pomaže

DIO MOG ŽIVOTA

Sucidalno otkriće,
Otkriće mog života,
najveća grehota.

Just Blank

Još jednom se vraćam
Uvijek isto
Stojim ispod neba
Tražim spas

Bjelina iznad mene
Lutam u samoći
Anđeli me zovu
Ne znam gdje idem
Kuda me vode